Monday, March 28, 2016

Moja priča o osmehu

"Ako ti neko nije uzvratio osmeh, budi sa tom osobom velikodušan, i pokloni mu još jedan osmeh! Jer niko nema toliku potrebu za jednim osmehom, kao osoba koja ne zna kako se treba osmehnuti drugima."
Paulo Coelho


Od kako se sećam sebe, sećam se i koliko mi je bio bitan osmah…da mi je u uvek na licu.
I sećam se i perioda kada mi je bio stalno na licu a zapravo je skrivao duboke boli, tuge, nezadovoljstva, ne osećanja ljubavi...drugih prema meni....i svojih prema sebi...a stavljala sam osmeh da bi me prihvatili i voleli ...i mnogi me kroz moj život pamte po mom osmehu. Mnogima, znam, je moj osmeh bio među retkima koje su viđali i valjda zbog toga i draži...

Sećam se i da je bio neki period kada sam prestala da se pojavljujem sa svojim osmehom, jer mi je dosadilo da izigravam sreću i radost a nisam znala da zaista imam i razloga za to...zato što uvek imamo, no nismo uvek otvoreni da to prihvatimo i primenimo...

I nakon nekog perioda, odlučila sam ponovo imati osmeh na licu...ovaj put zato što se tako ja bolje osećam, i zato što je, mislila sam, i drugima lepše i bude im bolje kada vide nekoga sa osmehom, na primer i mene...onda sam se uverila da ni to nije baš uvek tako...ne vole svi videti drugog sa osmehom, valjda zato što ih podseća da oni to već odavno nemaju. Poprilično sam bila iznenađena saznavši za to, skoro da sam poželela da ga skinem ponovo, ovaj put zato što ima kojima to ne izaziva dobre osećaje.

Onda su naišli neki divni dragi ljudi koji su se dnevno trudili i davali podršku u mojoj nameri imati osmeh, a još bitnije, biti svestan gomile razloga za to. Ne osmeh kao masku tuge i nezadovoljstva, nego osmeh zato što mi se iznutra sve raduje i veseli. Zato što vidim, čujem i osetim u dubini sebe sve razloge za sreću. Biće da to kreće iz zahvalnosti. (o zahvalnosti ću malo šire, naredni put, jer zaslužuje to...barem u mom slučaju)

I onda smo moj osmeh i ja počeli lepo da se družimo, iskreno i sve češće...i vec duže vreme se svakodnevno družimo. Čak i onda kada nam je energija na nižem stepenu, i onda zajedno, prihvatamo takav dan. Jer šta ako je dan kada energija ne kipi na sve strane, ako je umirena, ušuškana i ako zapravo baš tada iz tog odmaranja se zapravo nešto novo stvara. Jedno novo progledavanje možda? Ili se tada seje seme novih kreacija? Zar nije dovoljno razloga za osmeh? Osmeh i ja mislimo da jeste...

Da li i sada imam osmeh? Da, imam...jer mi je lepo dok razmišljam o osmehu, o mom, i vašem...

Ako se radujete, pridružite mi se, nasmešite se i prenesite to na druge..
Ako vam nije drago, ostavite i dalje svoj osmeh nege zatrpan i ako mislite tako, namrštite se na moj...imate pravo na svoje izbore...čak i kada je osmeh u pitanju...

Ja sam svoj izbor donela...biram osmeh, čak iako se vama to ne dopada, čak iako to neće izmamiti osmeh kod vas.

Cela priča, baš o osmehu, došla je zato što sam juče pročitala na putu na jednom ogromnom bilbordu...
"Svet mogućnosti otvara jedan osmeh"
otvoren svet mogućnosti takođe zaslužuje širu priču...barem meni...

Sve je Čudesno ako tako odaberemo….  
<3

No comments:

Post a Comment