Šta nas to odvlači od realizacije naših snova?

Gostujući tekst na portalu

http://www.sretnazena.com/2016/08/sta-nas-to-odvlaci-od-realizacije-nasih.html

Na kraju svog života ljudi najčešće žale za svim onim što nisu uradili. Manje žale za ono što su uradili pa nije ispalo baš onako kako je bilo očekivano.

Šta se zapravo krije u tom žalu za onim što nije urađeno, a više nema vremena u ovom životu?

Postavila sam sebi to pitanje i došla do odgovora da se sve to svodi na snove koju su nekada postojali a koji su negdje šutnuti i zatureni i tamo negdje ostavljeni. Zaboravljeni? Da… Ponekad bi se u nekom razgovoru sjetitili svojih snova i onoga što su nekada htjeli i uraditi, a nisu…

Zapitala sam se i zašto nisu? Ili šta je to što nas odvuče od svojih snova… zato što vjerujem da se takvi snovi ne bi pojavili baš nama da ne trebaju da budu i doživljeni.

Pa zašto onda ipak nisu doživljeni….

Rekla bih da najviše zato što se nisu uklapali u kalupe realnog, normalnog, sigurnog, ozbiljnog i sličnog - po mjerilima okoline.

A kakve veze imaju naši lični snovi sa mjerilima okoline?

Po svemu sudeći, ne veliku i ogromnu, nego najveću. Životnu ulogu. Iz životne potrebe za pripadanjem i odobravanjem. Da, neko će dodati i zbog potrebe preživljavanja, jer treba redovno, konstanto, mjesečno zarađivati. A to se ne može od snova. 

I opet sam se zapitala, da li zaista ne može da se živi (zarađuje) od snova? 

Ovo već jako upada u diskutabilna pitanja i mnogo se divna diskusija može razviti. Zato što je svijet sve više pun onih koji javno pričaju i pokazaju da žive veoma lagodno radeći ono što im je oduvijek bio san. I svakog dana ih je sve više.

Mogu li uopšte ti naši snovi biti potpuno potisnuti, da nestanu potpuno? Hmmm….dolazi mi neki odgovor da je to nemoguće. 

Snovi su dio nas i žele se materijalizovati, žele izađu u život. Guraju i guraju i stiskaju i pritiskaju i bodu i javljaju da su i dalje živi, na svakakve načine nam skreću pažnju. Nekada su baš i mnogo bučni i glasni, rekla bih da zvuče kao plač, jecaj... I pokazuju se, no su drugačije odjeveni pa se ne prepoznaju na prvi pogled. A drugi im se rijetko uputi…

Ne može se sakriti ono što je u nama, što je ne dio nas, nego sam izvor. Naši snovi su ono zbog čega smo došli, da ih živimo i pokazujemo svijetu, da svijet iz njega crpi inspiraciju, motivaciju, energiju. Ne može se sakriti.

Zar nije onda jednostavnije pustiti ih na slobodu, živjeti ih, uživati u njima – ne može ne biti doprinos i drugima, svijetu. Ne može jer je to energija koja teče, koja leprša, koja poskakuje, koja leti, koja dotiče, koja iscjeljuje, koja umiruje, koja energizuje.

Pustimo svoje snove da se materijalizuju. Da budu vidljivi na način na koji pomoću naših čula možemo da ih prepoznamo. Inače će se pokazivati na svoje načine. A to nije to zbog čega su nastali.

Čekam sa radošću da se upoznam sa svim Vašim snovima. I znam da nisam jedina.

P.s.  Priznajem da u meni ima još snova koji sjede i čekaju da se ožive. I sve sam spremnija da ih pokažem svijetu. Zato što vidim kako je kada sam nekim svojim snovima dozvolila da žive. Pogotovo što znam i razloge zbog čega se nalaze baš tamo gdje jesu…

I da… sve su ovo samo moja razmišljanja o snovima...

Da li bi hteli da provirite iz kutije?

Šta mislite koliki smo bili kada smo se rodili?

Maleni?

A šta ako smo bili beskonačno veliki pa smo se samo smanjili da bi stali u ovozemaljsko telo koje zovemo novorođenče?

Hmmm…. Zaista, šta onda?

Da se poigramo malo sa tom mogućnošću…

Tako beskonačno veliki smanjili smo se da stanemo u maleno telo, i to telo je postepeno krenulo da raste… I u nekom momentu je dostiglo visinu od 2 metra, više manje dva-tri decimetra…

No se pitam, da li je to dovoljno veliko za nas beskonačne koji jesmo zapravo?

I pitam se koliko smo na tom putu “rasta” do svoje maximalne telesne visine smanjivali i sve ono što jesmo unutar te visine?

Koliko prilagođavanja i uklapanja u zamišljene prihvaćene modele naših roditelja, pa prijatelja, pa učitelja, partnera…. Koliko smo na tom putu našeg “rasta” sebe umanjivali da bi se uklopili u stvarnost koja nam je predstavljana da je “realna”?

Ako na taj način posmatramo sebe, zar ne dobijamo potpuno drugačiju sliku svega što zovemo “ja” i što zovemo “život”?

Zar nam se onda ne čini da smo oko sebe podigli dobre črvste stranice kutije iz koje provirujemo eventualno ponekad a najviše živimo unutar nje?

slika preuzeta ovde themayfairy.com

Sećam se koliko puta sam bila upitana od mojih učitelja ne bi li da izađem iz svoje kutije? Da izađem i da onda pogledam na sebe i svoju situaciju. Sećam se tog perioda kada nisam razumela šta to zapravo znači, i kakve kutije spominju i otkud ja u nekoj kutiji?

I sećam se i kada sam u jednom momentu shvatila tu priču o kutiji i meni.

Ne, nije to samo zona komfora i izlazak iz nje. To je odjednom progledavanje i prodisanje širokim plućima i gledanje širom otvorenim očima, koji vide dalje od stranica čuvene kutije. Tu je prostor, tu je svest, tu su beskrajne mogućnosti, tu je sve energija, tu se oseća svoja energija, tu se oseća energija svega što postoji, tu se oseća energija jednosti…

Možete li zamisliti kakav bi Vam bio život van kutije? Zapravo, pre toga pitanje je, želite li život van kutije?

Jer, čak i ako je ukrašena i doterana kutija - kutija je i dalje kutija....

Jer ako da, to je moguća realnost. Koja se postiže tako da čak krenemo i sa tim pitanjem “Kakav bi mi život bio da nisam u kutiji?”

Pitanja su fenomenalan izbor za sagledavanje toliko toga što ne vidimo i čak ne razumemo sada trenutno. Svaki put kada se nađemo u pitanju, oko nas se podigne energija svega što postoji iza toga što pitamo i ona se pokrene i poteče da nam energiju koja je odgovor, materijalizuje u ono što mi možemo sa našim čulima prepoznati (videti, čuti, osetiti…)

Pozivam vas da podignete svoje glavice i podignete se jos više i više i  izađete iz svoje kutije i onda se osetite još većim i većim i dosegnite ako možete granice svoga “ja”. 

Sa tog pogleda, šta vidite?

I šta je još moguće da vidite? I šta sve odbijate da vidite?

Pozivam Vas da osetite energiju koja jeste, da osetite energiju moćnog kreatora i stvaraoca koji uistinu jeste.

I da se zapitate : “Koje su moje beskonačne mogućnosti u mom životu?

Živimo li svoje snove ili nečije tuđe?

Moj gostujući tekst na http://www.sretnazena.com/…/zivimo-li-svoje-snove-ili-necij…

Pitam se, kako bi svijet izgledao kada bi svako od nas išao za svojim snovima? Ne za najčešće neostvarenim snovima svojih roditelja, nego svako za svojim snom. Onom snu u kojem se osjeća radosno i sretno svaki dan.

Vjerujem da u svijetu postoje i neke čudne čini, koje su nam usadili ko zna kada i ko zna ko i njihova glavna uloga je da nas ometaju u radosnom životu življenja onoga što volimo. Vjerujem da su sa nekom svrhom i namjerom nama, ljudskoj rasi na planeti zemlji, dodati.

I razni razlozi mi padaju na pamet. Od toga da su htjeli da unesu nemir, nezadovljstvo, svađu, zavist, ljubomoru i slične divote, do toga da su nam dodati da bi ih snagom čovjeka na planeti zemlji savladali i izbrisali. Zauvijek. 

Vjerujem također da ništa u životima stanovnika planete zemlje nije bez veze prisutno. Niti jedna stvar niti jedan osjećaj….

Svako od nas može vrlo jednostavno da vidi kuda je on sam ili njegovi bližnji ili njegovi prijatelji, poznanici, saradnici stigao radeći ono što je okolina i kolektivna svijest smatrala za normalnim raditi. I ne kažem da je svako u tome nesretan. Daleko od toga. No, šta ako jedan izvrstan pekar koji pravi izvrsna peciva zato što je pekaru naslijedio od svog oca koji je opet od svog, sanjao o tome da je frizer? Kakve bi frizure on umio napraviti, koliko bi zadovoljnih mušterija imao, kojim bi sve svjetskim destinacijama prisustvovao kao majstor frizura, koje bi ljude upoznao, koliko bi života promijenio svojim pristupom i svojim frizerskim bravurijama, koliko bi novaca dobivao, šta bi sve sa tim novcima mogao raditi, koga darovati, koga pomagati, koliko bi on sam sa sobom bio zadovoljniji….?

No, da, naravno i kao pekar  je bitan za svijet, i kao pekar dočekuje svoje mušterije nasmijan, i kao pekar je u mogućnosti da daruje, pomaže i da je zadovoljan sobom jer daje osnovnu hranu stanovništvu.

Ali biti frizer….? Putovati svijetom, upoznavati razne zanimljive ljude i uljepšavati ih…?

A kako se tek osjeća onaj koji zato što su mu porezana krila na putu do raditi i živjeti svoje snove, negdje utučen i krajnje nezadovoljan sobom i svojim boravkom na planeti zemlji, upravo kreira svoju novu bolest zbog koje će imati makar malo pažnje, makar dio one pažnje koju bi imao da je nastavio slikati i dozvolio da mu život pokaže da se od slikanja može i raskosno živjeti. 

No, ovo su samo moja razmišljanja dok se u sebi sjećam sebe prije nekoliko decenija u igri koju sam najviše voljela a to je slušam te, tu sam za tebe, znaš li koliko si divna osoba i vidjeti ono što osoba ne vidi a što mijenja svijet. I kakve veze sad to ima sa završenim ekonomskim fakultetom. I kako može biti bolje od toga?