Šta nas to odvlači od realizacije naših snova?

Gostujući tekst na portalu

http://www.sretnazena.com/2016/08/sta-nas-to-odvlaci-od-realizacije-nasih.html

Na kraju svog života ljudi najčešće žale za svim onim što nisu uradili. Manje žale za ono što su uradili pa nije ispalo baš onako kako je bilo očekivano.

Šta se zapravo krije u tom žalu za onim što nije urađeno, a više nema vremena u ovom životu?

Postavila sam sebi to pitanje i došla do odgovora da se sve to svodi na snove koju su nekada postojali a koji su negdje šutnuti i zatureni i tamo negdje ostavljeni. Zaboravljeni? Da… Ponekad bi se u nekom razgovoru sjetitili svojih snova i onoga što su nekada htjeli i uraditi, a nisu…

Zapitala sam se i zašto nisu? Ili šta je to što nas odvuče od svojih snova… zato što vjerujem da se takvi snovi ne bi pojavili baš nama da ne trebaju da budu i doživljeni.

Pa zašto onda ipak nisu doživljeni….

Rekla bih da najviše zato što se nisu uklapali u kalupe realnog, normalnog, sigurnog, ozbiljnog i sličnog - po mjerilima okoline.

A kakve veze imaju naši lični snovi sa mjerilima okoline?

Po svemu sudeći, ne veliku i ogromnu, nego najveću. Životnu ulogu. Iz životne potrebe za pripadanjem i odobravanjem. Da, neko će dodati i zbog potrebe preživljavanja, jer treba redovno, konstanto, mjesečno zarađivati. A to se ne može od snova. 

I opet sam se zapitala, da li zaista ne može da se živi (zarađuje) od snova? 

Ovo već jako upada u diskutabilna pitanja i mnogo se divna diskusija može razviti. Zato što je svijet sve više pun onih koji javno pričaju i pokazaju da žive veoma lagodno radeći ono što im je oduvijek bio san. I svakog dana ih je sve više.

Mogu li uopšte ti naši snovi biti potpuno potisnuti, da nestanu potpuno? Hmmm….dolazi mi neki odgovor da je to nemoguće. 

Snovi su dio nas i žele se materijalizovati, žele izađu u život. Guraju i guraju i stiskaju i pritiskaju i bodu i javljaju da su i dalje živi, na svakakve načine nam skreću pažnju. Nekada su baš i mnogo bučni i glasni, rekla bih da zvuče kao plač, jecaj... I pokazuju se, no su drugačije odjeveni pa se ne prepoznaju na prvi pogled. A drugi im se rijetko uputi…

Ne može se sakriti ono što je u nama, što je ne dio nas, nego sam izvor. Naši snovi su ono zbog čega smo došli, da ih živimo i pokazujemo svijetu, da svijet iz njega crpi inspiraciju, motivaciju, energiju. Ne može se sakriti.

Zar nije onda jednostavnije pustiti ih na slobodu, živjeti ih, uživati u njima – ne može ne biti doprinos i drugima, svijetu. Ne može jer je to energija koja teče, koja leprša, koja poskakuje, koja leti, koja dotiče, koja iscjeljuje, koja umiruje, koja energizuje.

Pustimo svoje snove da se materijalizuju. Da budu vidljivi na način na koji pomoću naših čula možemo da ih prepoznamo. Inače će se pokazivati na svoje načine. A to nije to zbog čega su nastali.

Čekam sa radošću da se upoznam sa svim Vašim snovima. I znam da nisam jedina.

P.s.  Priznajem da u meni ima još snova koji sjede i čekaju da se ožive. I sve sam spremnija da ih pokažem svijetu. Zato što vidim kako je kada sam nekim svojim snovima dozvolila da žive. Pogotovo što znam i razloge zbog čega se nalaze baš tamo gdje jesu…

I da… sve su ovo samo moja razmišljanja o snovima...