Monday, November 14, 2016

Kako greške mogu kreirati čudesa u našem životu?

“Na greškama se uči” – učeni smo svi. Prosto mi dođe da se zapitam, da li smo svi koji smo hteli da znamo više, odnosno da učimo više, trebali imati i što više grešaka. Jer što više grešaka, to više i učenja. A mi hoćemo da znamo više. 
Zar nije zanimljivo ako tako posmatramo? Pitam se, da ne znamo ovu rečenicu, da li bi i dalje svaki put kada nešto pogrešimo, i onda i naučimo nešto, bili skoro ponosni na sebe, jer sada znamo više nego do malopre.

Šta može još da bude za nas korisno, kada su u pitanju naše greške? Kada skontamo šta smo novoga naučili, da tu bude i kraj trošenja energije na celu priču oko greške. Odnosno, da ne upadnemo u osećaj nevoljenja sebe, pljuvanja po sebi, sažaljevanja sebe, griže savesti, krivnje, ljutnje, besa i svih ostalih stimulativnih osećaja za zdravstveno-fizičko-psihičko propadanje.

Akcenat grešne situacije bi valjalo postaviti na onaj deo šta sam naučio a posebno da onaj deo, PRIMENITI u svakodnevnom životu naučeno. Poseban akcenat na primeniti. 
Praktičan primer iz mog života.

A mislim da i iz većine vas.


Rasprava sa partnerom. Poznato, jel tako? Ja pokušavam da on razume šta ja osećam, načinom na koji on ne razume. On meni pokušava da opravda sebe, načinom da prebacuje ili krivicu na drugog ili jednostavnom konstatacijom “takav sam i ne mogu drugačije”.

Ja svoje mogu do sudnjeg dana, on svoje takođe. Koristi od toga nikakve. Period ćutanja, durenja, ignorisanja. Nakon čega se lagano vraćamo na stanje pre toga i vraćamo se u normalan zajednički život. Pravimo se da je ok. A oboje znamo da nije. I da neće biti dok se “ono” ne reši na način koji je negujući za oboje. 

Onda sam u nekom momentu došla do saznanja da ono što osećamo i želimo reći, na primer, svom partneru, saopštimo na razumljiv način, a to je ne kritikujući ga i ne stavljajući ga u poziciju, da lupa glavu šta sam ja to htela, nego šta je to što meni u tom nečemu smeta, povređuje, nedostaje i da bi ako oboje prestanemo da se branimo iza podignutih zidova, oboma bilo lepše i zabavnije i radosnije.
I počela sam da koristim to znanje. I uvek ali uvek funkcioniše. Zato što kada jasno i otvoreno kažem šta osećam i šta bih volela, onda se moja odbrana spustila i ja sam čisto ono što sam, bez potrebe da nekoga osudim ili kritikujem nego u energiji dozvoljavanja da dobijem ono što želim. A uvek, ali uvek se desi da dobijem puno, puno više i puno, puno kvalitetnije. 

A uvek ali uvek i moj partner tada sa svojim spuštenim odbranama i potrebom da se brani, je ono uistinu što jeste i prepusti se energiji davanja i primanja. Tada uzajamno oboje dobijamo više. Tada zajedno kreiramo još nešto kvalitetnije. Ono što nama oboma funkcioniše. Ne narušavajući ničiju ličnost i slobode. Čak naprotiv. U još većoj ličnoj slobodi smo još veći doprinos jedni drugima. Čak i ako novonastala situacija ne bude kako smo prvobitno zamišljali. Sigurno je doprinos za oboje.

I ovo sve važi ne samo za odnos sa partnerom, nego za bilo koji odnos (poslovni, novčani, zdravstveni, prema komšijama, porodici, klijentima…)

I onda se Čudesa  pojavljuju jedni za drugima. 

Valjda zato što i Čudesa vole ići tamo gde ljudi primenjuju naučeno.


tekst objavljen http://www.sretnazena.com/2016/11/kako-greske-mogu-kreirati-cudesa-u.html

No comments:

Post a Comment