Monday, January 30, 2017

Čudesna lakoća komuniciranja

Znati komunicirati je veština. I kao i svaka druga se uči. Nekome je kao prirodni talenat, pa taj ima manje za učenje, samo za daljne razvijanje. Neko je naučio u svojoj roditeljskoj kući, rastao sa time, neko je to trebao da uči od samih osnova van roditeljske kuće.

Gde god se nalazili u odnosu sa dobrim komuniciranjem, uvek može bolje od trenutnog. Šta zapravo znači dobro komunicirati? To znači reći jasno ono što želimo i znači saslušati drugog da kaže što on želi. I tu se najviše i zapetljamo. Ili na jednoj ili na drugoj strani, a pogotovo je zanimljivo kada su sa obe strane osobe, koji niti govore jasno niti slušaju pažljivo.

Pre samog početka bilo kakve komunikacije, vrlo je korisno da spustimo svoje zidove i barijere koje smo podigli u odnosu na dotičnu osobu ili situaaciju u kojoj smo. Naoružani sa bodljama niti jedna komunikacija ne može biti uspešna, ni za jednu stranu. Kada smo bez bodlji, tada govorimo i čujemo jasno.

Jasno reći šta imamo, znači bez okolo-naokolo pa nigde, znači bez optuživanja druge osobe, bez napada na drugog, znači bez podilaženja i umanjivanja sebe i stavljanja sebe u žrtveni položaj, znači bez vikanja…

Šta je to što želim ZAISTA postići razgovorom? Šta je to što me ZAISTA pritiska u odnosu sa drugom osobom pa to želim rešiti? Šta ZAISTA osećam u vezi onoga što želim reći? Šta ZAISTA želim postići?

Ako tako postupim, druga strana će imati tačne informacije šta se od nje očekuje. A izbor je na njoj da li može, hoće, želi da nam u tome pomogne, da ispuni, da uradi…

Nakon toga, naš je izbor da li odgovor druge strane nama odgovara, da li možemo, hoćemo, želimo to da prihvatimo, da živimo sa tim, šta možemo promeniti u vezi sa tim. Bez osuđivanja druge osobe. Ona je svoje rekla. Na nama je šta ćemo sa tim uraditi.

Sa druge strane, ako smo mi osoba kojoj se želi nešto saopštiti, dozvolimo joj da nam to od početka do kraja saopšti. Sve sto ima reći, pustiti da kaže, bez da je prekidamo u pola misli. I onda je naš izbor kako ćemo reagovati na to, da li se slažemo ili ne sa rečenim.

Strah ili tremu koju znamo osetiti pred neki razgovor, najčešće dolazi zato što smo u svojoj glavi već napravili scenario kako bi to moglo da se izdešava. I ne jedan, nego više njih. Čudno, najčešće ni jedan koji protiče lagano i na naše a još bolje obostrano zadovoljstvo. Znači, prvo izbaciti scenarije iz naše glave. 

Koje su moje beskonačne mogućnosti da ovaj razgovor donese puno više nego mogu/možemo očekivati? Koji doprinos možemo biti jedno drugom? I pustimo da se pokaže. Spustimo lepo dole svoje zidove i pustimo da nam se pokaže.

Ako sa druge strane imamo osobu koja je krutih stavova, netolerantna, puna zameranja i kritike, znači da smo već i pre samog komuniciranja doneli sud o toj osobi, i samim tim, ili se dobro naoružali ili se već videli unapred mrtvi pred njih. 

Koje vrednosti ja imam što sebe tako doživljavam? Koju vrednost imam u tome da sebe vidim kao večitog ratnika? Koju vrednosti imam da sebe vidim kao večitu žrtvu, koju niko ne razume već samo gazi? Koju vrednost vidim u tome da tu osobu doživljavam na taj način i kao večitu pretnju meni? Šta još ne vidim a kada bih video to bi potpuno promenio odnos mene i te druge osobe?

Šta ta druga osoba skriva svojim takvih reagovanjima? Koja se laž krije iza takvih reakcija?

Uvek imamo više izbora šta i kako postupati. 

Šta ako je sve jednostavnije da rešim, nego sam zamislio? Kako može biti još bolje od ovoga?

Nekada, od takvih osoba se trebamo jednostavno samo udaljiti. Za zauvek ili privremeno, pokazaće se.

A nekada, kada baš nikako ne znam kako, zatražim da se situacija sama od sebe reši, na način kako bi se ona sama od sebe rešila.


slika preuzeta na  Chronos doo

No comments:

Post a Comment