Saturday, June 24, 2017

Ako ne odmorimo mozak, ni godisnji odmor pomoći nam neće!

Možda nije prava letnja tema, a možda baš i jeste. Dođeš, budeš i odeš.


Kada ćeš doći, koliko ćeš biti i kada ćeš otići, nepoznanica i dalje. Verujem da se nikakvim prognozama i planiranjima i dogovaranjima i uklapanjima ni jedan od ova tri procesa ne mogu tačno znati. Ako mene pitate, meni je skroz ok što je tako… Ima onu dozu čarobne čudesne čarolije nepoznatog…

Sa druge strane verujem da svi mi biramo sva ova tri procesa. I početak i trajanje i kraj. Meni lično to tek zvuči čudesno čarobno!!
Bude mi žao pomalo što toga većina nas nije svesna, ili ne uvek ili ne sve vreme…

Većina ljudi previše razmišlja. Stalno je u nekim razmišljanjima, čak i ako prevrću jedno te isto razmišljanje,  mnogo sebe daju u to. Valjda zato što se tako čini da su zaposleni, da nešto veliko, moćno i bitno za svet rešavaju. Ne kažem da se nekada ne rešavaju začovečanstvo bitne stvari, mislim na ona razmišljanja nas većine sa planete, razumete me, verujem… Tim zdušnim razmišljanjima najčešće izazivaju sažaljenje okoline koja ih zdušno žali. A u ovom energetskom svetu, svaka energija žalosti dodaje još po paket na sve sirote koji su žaljeni, pa oni onda zaista postaju jadni jer već od tužnog i punog žalosti energetskog okruženja, zaista ne vide izlaz, ne vide drugačiji izbor. I prođe onaj proces bivanja ovde natovaren sažaljenima i tugama i sumornim licima sa opuštenim usnama. I kada im to određenog momenta dosadi, pa odu, opet pakovanja žalosti. Ubi čoveka preogromna žalost, a onda dobija i nakon svog odlaska još doze toga.
A šta je još sve drugačije moguće?

Umesto silovitog, svakodnevnog, istog, iz petnih žila razmišljanja, gde se vrlo često ne maknemo sa istog mesta, bi li bilo promena kada bi više bili svesni sebe i svog postojanja i fenomenalne energije čiji smo deo, i dozvolili da nam sa samog izvora životne energije dođu rešenja svih naših razmišljanja? Kako? Traženjem, postavljanjem pitanja i dopuštanjem da budemo i da nam bude. Na primer : Koje su sve načini da se ova situacija reši? Šta ne vidim a kada bih video to bi u potpunosti promenilo situaciju ? Čudesno je da se tada pojave takva rešavanja do kojih mi ne bi došli našim načinima razmišljanja.

Mnogi svoje bivanje ovde provedu u trnom stanju, i čak su i ponosni na to, hvale se. Naviknuti da trpe, izveštili se u tome, pa se i ne štrecaju više. Nije to loše. Nego… šta ako ima i bolje od toga? Šta ako bi biranje da se ne bude u trpnom stanju nego u aktivnom, radosnom stanju takođe bilo ok za njih? Ili, u šta verujem, još bi im se više svidelo. No, nepoznanica im je to, zato mnogi ipak biraju i dalje trpna stanja.

Kako iz toga ? Postajanjem svesni da je to naše svakodnevno bivanje trpno stanje, čak i kad se uz to stalno smešimo, da je to nas izbor da budemo tako, i svesnim odabirom drugačijeg stanja. Drugim putem teško da može, a uz to, ovo je i najjednostavniji način. Sada stop trpno stanje! Sada biram drugačije! Hajde da vidim kako će mi biti!

Svet neće stati ni ako nikada ne idemo na odmor, niti ako svako malo idemo na odmor. Nekolikominutni, nekolikosatni, nekoliko dana, nekoliko nedelja, nekoliko meseci, nekoliko godina… Pitanje je šta biramo za sebe? Zaslužujemo li odmor ili nam i nije baš potreban (hehe…) pa i ne idemo…godinama, decenijama… 

Gde je granica do koje se vuče, i vuče i vuče pa i kada je ručna povučena a put i uzan, i grbav, i čvornovat…?  Dokle a da sebi ne dodelimo titulu neuspešnog, nedoslednog, neistrajnog…? Koje bi promene bile kada bi sve gledali samo kao na jedan izbor, koji se kao takav, može i promeniti? Uvek kada za nas taj izbor više nije ni radosno ni udobno, ni izazovno, ni zabavno, ni inspirativno?
I tako, dođose mi ova razmišljanja u vreo letnji dan, kada je do mene stigla vest da je jedan od meni dragih ljudi, noćas izabrao otići. Ne mogu reći da me nije zaustavilo u momentu, jer mnogo toga divnoga nas vezuje, i zahvalna sam što je bila deo mog života i mog odrastanja i što je ostavila puno dublju poruku za mene, nego što je možda planirala.

Jedno je sigurno, neću je napakovati paketom sažaljenja i tuge. 
Poslaću joj zahvalnost otkucajima svog srca orošenu suzama…i znam da ce osetiti i razumeti…

I kao i sva druga razmišljanja i ovo su samo neka od mojih razmišljanja na određene teme, protkane ličnim iskustvima i doživljajima. Svaka misao deo je mojih dosadašnjih izbora. Buduća razmišljanja biće na osnovu budućih izbora. 

Moje bivanje ovde je Čudesno i svakim danom sve Čudesnije. I kako može još bolje od toga?



tekst objavljen ovde http://www.sretnazena.com/2017/06/ako-ne-odmorimo-mozak-ni-godisnji-odmor.html





No comments:

Post a Comment