Friday, February 16, 2018

Moj život u pet decenija


U prvoj deceniji mog života, moji roditelji su se razveli, i tada mi se prvi put srušio svet oko mene. Prvih par godina sam se šetala od jednog do drugog roditelja, i kada sam skontala da se sama trebam izboriti sa situacijom, počela sam se smešiti. Samopuzdanje na nuli. I ispod nule. Osmehom sam prikrivala sve što mi je bilo bolno. Tako su me mnogi upamtili po osmehu. Nije bio loš izbor.


Sa dvedesetak godina, udajem se sa željom da moj osmeh ima unutrašnju podlogu. Samopuzdanje i dalje ispod nule i jos i dobro potvrđeno, za šta se pobrinuo moj tadašnji muž i otac moje dece. Smešila sam se i dalje gde god sam bila.

Sa trideset godina sam razvedena, odbačena ne samo kao žena, nego kao osoba. Samopuzdanja tek nema. Drugi put mi se srušio svet oko mene. Dobijam epilepsiju. Tek tako. Iznenada, niotkuda. Napadi nisu česti, ali mi se dešavaju na ulici, na pešačkom, u kupatilu….a kada se osvestim, ja se smešim. I dalje.

Tada rešavam da pokrenem nešto u svom životu. Da se upoznam sa samopouzdanjem. Da vidim možemo li se mi družiti. Možda i zavoleti, čak.

Na taj put idem sama. Nemam podršku ni od koga, niko od mojih prijatelja nije u toj priči, niko kao ja ne želi toliko da promeni svoj život. Idem sama, čitam, učim, upijam. I dalje se smešim, ali povremeno ispod tog osmeha ima i podloge.

Sa četrdeset godina moje oboje dece odlazi u inostranstvo, kod svog oca, 2500 km udaljeno. Puštam ih da idu, jer želim da imaju mogućnosti rasti u obećanijoj zemlji, sa više mogućnosti. Rastajemo se i viđamo par puta godišnje. Oboje imaju jedva jednu i po deceniju života. Treći put se srušio svet oko mene. U javnosti se i dalje smešim, na skajp razgovorima sa njima se i dalje smešim, na njihove uplakane okice odgovaram da pruze šansu novoj okolini da se zavole i prihvate i smešim im se. Da ne vide koliko boli. A znam da znaju koliko….

Nakon toga, znam da moj život ima neku dublju svrhu nego samo da ustajem ujutru i ležem uveče a u međuvremenu automatske radnje. Sa epilepsijom se obračunavam jednostavno, objasnivši joj, da kako je došla, tako lepo može sada i da ode. I zaista odlazi. I nema je više.  Samopouzdanje mi je visoko odskočilo. Verujem sebi. Šta je to što ne mogu da preživim i bez koga i čega ne mogu da živim, kada sam sve ovo preživela? To me stavlja u poziciju da ne zavisim ni od koga i nisam vezana ni za koga, bez koga ne mogu. To mi daje ogromnu energiju slobode. Neslućenu.

Sve vise radim na odbacivanju svega sto me dira i koci i povredjuje i ne da mi lagodnost. Na njihova mesta postavljam jednostavnost, manje kocnica, ogranicenja, sve manje vezivanja za bilo koje situacije, ljude, dogadjaje koji bi mi postavljale bilo kakve granice i ogranicenja. Moj osmeh sve vise ima unutrasnjih razloga.

Sada više nisam sama. Pored mene je nekolicina pravih osoba koji su mi podrška kada posustanem i zapnem i padnem na nos. Znaju kako me brzo isceliti.

Za koji dan ću imati 50 godina. Imam partnera, deca su postali moćni mladi ljudi koje njihovi prijatelji i kolege vole i poštuju. Postala sam sertifikovani voditelj radionica, obuka, seminara za lični razvoj. Pre koji dan sam izdala knjigu. Knjigu koja je meni bila ogromna pomoć na mom putu do ovoga danas. Rođena je da bi i drugima kojima je potrebna podrška, to bila. Da im pokaže da se može promeniti puno toga. Stojim iza svake reči u toj knjizi lično.

Danas potpuno sigurna u sebe kažem da sam uspela. Jer jesam.

I dalje imam osmeh na licu. Samo što ovaj osmeh ima debelu podlogu da bude. Rekla bih da sam napravila ipak dobar izbor.

I šta je još sve moguće nadalje?