Trebala sam da
radim nešto na svom blogu. Osetila sam entuzijazam zbog toga.
A onda u jednom
momentu nemir.
Morala sam
ustati od stola, od računara. Ostila sam da moram napolje, šetati, po suncu,
gde je prostor, prostranstvo... Osetila sam da moram na Palić, kraj vode...
Odjednom sam
osetila i da trebam nazvati. Baš nju. D. Uzela mobilni, pozvala je, pitala je
da li je slobodna i rekla joj da idemo na Palić. Da ćemo se naći kraj teniskih
terena. Ko prva stigne, čeka drugu. Ne sećam se da smo ikakada imale ovakav
dogovor....
Kada smo se
videla pitala me je šta se desilo. Zbog čega sam je tako pozvala. Nisam tada
osetila da ima neki poseban razlog. Rekla sam istinu, imala sam potrebu šetati,
biti na Paliću i da sam je pozvala da mi se pridruži. I da bih ja svakako bila
tu...
Hodale smo, sele
na sunce kraj vode i pile kafu. I pričale kao i inače, ni po čemu se nije razlikovalo
od dosadašnjih druženja. Sunce je zašlo a mi smo krenule nazad.
I tada mi je došlo da joj postavim pitanje. Na šta je ona odgovorila, na šta sam je ja opet upitala i ona odgovorila. Onda sam je zaustavila u hodanju. Stale smo. Osetila sam da se ovaj momenat ne sme propustiti. Ljudi su prolazili na šetalištu a mi smo sa strane stajali i radili proces odbacivanja onoga nečega što je davi i guši i koči i ne da da se pokrene u radost, lakoću, slobodu života. I bilo je jeze i hladnoće i boli kod nje a ja sam samo radila Access proces koji sam učila i koji znam, radila sam na njenom oslobađanju.
Ljudi su
prolazili i dalje mirno šetajući a to je bilo toliko nebitno... Nakon određenog
vremena osetila se lakša energija.... Osetila sam je ja, ali i ona. Osetila je
više prostora u svom telu, osetila je gubitak težine koji ju je do malopre
stiskao.
Znala sam da je za ovaj put, to bilo toliko. Bilo je vreme da krenemo kući.
A onda, na
nekoliko koraka iznad nas, iz pravca vode, odjednom se pojavilo nešto,
napravilo široki luk ispred nas, pa krenulo u našem pravcu, stalo tačno iznad
nas na nekoliko sekundi i velikom brzinom otišlo u suprotnom pravcu od nas. D. je bila blago
rečeno šokirana prizorom a ja sam znala sam da je zajedno sa tim nečim otišlo i
ono što je moju D. stiskalo. Zauvek.
A ostali ljudi
oko nas i iza i ispred su i dalje mirno hodali, ne primećujući ništa, ne
primećujući da je ogroman teret moje drugarice zauvek napustilo dotadašnje
mesto boravka.
Da nam je ovo
neko pričao, rekli bi da izmišlja. A mi
smo to doživele. I znamo da jesmo. I mada ovo nije moj prvi slučaj čudnih
dešavanja na pokrenuti proces oslobađanja tereta, priznajem da me i dalje
iznenađuju načini na koji se dešavaju otpuštanja. Kako se prikazuju na načine
na koji mi sa svojih pet čula možemo da potvrdimo.
Pitam se, da li ćemo ikada shvatiti koliko smo moćni i koliko možemo i koliko toga još, ne da ne znamo, nego nismo svesni da znamo.
I šta bi bilo kada bi toga bili svesni?
p.s. Sada znam i
zašto nisam mogla ostati raditi na mom blogu. Bilo je nešto bitnije što sam
trebala uraditi.
Radi se o energiji. Zar ne?
ReplyDeleteRadi se o energiji. Zar ne?
ReplyDelete