Mislim se nešto…
biće da su ljudi pobrkali zašto se nekome oprašta za nešto učinjeno,
što nam se nije dopalo, što nas je povredilo, u nekom trenutku zaustavilo i
zaledilo...
Činjenica je, da se opraštanjem ne oprašta određena akcija dotične
osobe, nekada sprovedena, da bi se mi pokazali kao veći ljudi u odnosu na dotičnu
osobu ili zato da bi se ta dotična osoba osećala olakšano, već zato što to
direktno utiče na nas same. A mnogi ne opraštaju baš iz navedena prva dva
razloga.
Našim novim izborom u akciji opraštanja, sa sebe skidamo
teret koju je napravila nekada sprovedena akcije dotične osobe, koja je nama već
od tada ogroman teret, koji je lepo spakovan u određenom delu našeg tela, i mi
ga vučemo sa sobom. Time mi sami budemo olakšani za taj teret, kod nas samih se
promeni energija, koja tako olakšano-izmenjena donosi potpuno novo energizovane
situacije. E u tome je suština, u tome je preokret, u tome je promena! U nama! Drugačija
energija privlači i dozvoljava primiti, takve Čudesne kreacije, ljudi i situacija,
da ostajemo širom otvorenih očiju i širokog osmeha od iznenađenja.
Hoćemo li mi takve promene? Korenite? Koje donose promene u
zdravstvenom stanju,
prilivu novca, prilivu pomoći, prilivu lakoće, prilivu
radosti, prilivu obilja?
Ili nam je i dalje dobro da se držimo uvređeni i povređeni i stiskamo negde u nekom dobro skrivenom delu svoga tela svu tu bol, dopuštajuci da i dalje zbog nje jecamo i krvarimo?
Šta ako je moguće sa lakoćom
pustiti, otpustiti sve vrste boli?
Prvi korak je biti zaista voljan za to, drugi se već sam od
sebe namesti i dođe.
Hteti, zatražiti,otpustiti, dopustiti, primiti.
Provereno…
slika preuzeta na Čarobne misli
No comments:
Post a Comment